FESTIVAL DAILY
ČETVRTAK / Thursday 17.8.2023.
www.sff.ba #29thSFF
Održan javni razgovor na temu “Femicid u filmu, televiziji i novim medijima”
O umjetničkim i medijskim reprezentacijama nasilja nad ženama govorili su filmski autori koji su se tom temom bavili u vlastitom radu i kroz društveni angažman. Na panelu su govorili: rediteljice Aida Begić, Vanja Juranić, Kumjana Novakova, reditelj Ademir Kenović i glumica Nadine Mičić, a razgovor je moderirao Nebojša Jovanović. Rediteljica Vanja Juranić posvetila je festivalsku projekciju svog filma SAMO KAD SE SMIJEM ubijenoj Nizami Hećimović. "Nasilje nad ženama i porodično nasilje događa se svuda. Film sam snimila nakon što jeu Hrvatskoj prije dosta godina bio jedan slučaj čija presuda je za mene bila frustrirajuća. Bila je očito mačistička, šovinistička. Imala sam potrebu više se time baviti i na kraju napraviti film", rekla je Juranić. Glumica Nadine Mičić, koja tumači ulogu u filmu SAMO KAD SE SMIJEM, osvrnula se na tretman junakinje koja trpi nasilje. 'Stoj doma, nemoj da te ko vidi takvu'. To kaže najbolja prijateljica liku u filmu. U takvom društvu mi živimo. Mi smo društvo koje njeguje nasilje, to su problemi koji su usađeni daleko ranije i mi to na djecu prenosimo", rekla je Mičić. U pogledu uslova rada filmskih radnica i žena na medijskoj sceni, Mičić je istakla djelovanje pokreta "Nisam tražila", pokrenutog nakon prijava za seksualno zlostavljanje koje je glumica Milena Radulović podnijela 2021. godine. Naglasivši da je isprva vladao strah da niko neće odgovoriti na kampanju u kojoj su žene pozvane da govore o nasilju koje su doživjele, rekla je kako se za samo sedam dana javilo više od 3.000 žena iz cijelog regiona. Rediteljica Aida Begić, govorila je o svom filmovima BALADA, temeljenom na baladi, „Hasanaginica“, i SNIJEG, te o normalizaciji nasilja nad ženama kroz historiju jugoslovenskog filma i njegovom upisivanju u diskurse popularne kulture. "Prepričavale su se replike 'Nemoj, Fako, duše ti’ i to je bilo skoro normalno u svakom filmu, to je dio našeg života. To je počelo da se mijenja kad je nakon rata devedesetih došla jedna grupa žena koja je imala drugačiji pristup sadržaju naših filmova, ali i iza kamere, o čemu govorimo i danas kroz pokret 'MeToo'", rekla je Begić. Begić je dodala i da se stanje u kinematografiji danas mijenja, te da žena ne mora biti prikazana kao heroina kako bi nasilje nad njom bilo smatrano neprihvatljivim. Rediteljica Kumjana Novakova složila se sa konstatacijom Aide Begić da se stanje u domaćem i regionalnom filmu mijenja i da sve više žena dobija prostor i glas. Ipak, istakla je da feminističke autorice ne mogu riješiti sve probleme. "To je nepravedno očekivati i stavljati pritisak na njih. Kultura i umjetnost su tu da stvore prostor da se određeni procesi ubrzaju. Sistemska rješenja ne leže u filmu i umjetnosti", rekla je Novakova. Ademir Kenović je govorio o svom filmu KUDUZ iz 1989. godine, koji također tretira problem femicida. Naglasio je da protagonistkinja nije junakinja u klasičnom smislu riječi, ali da je to ne čini ništa manje vrijednom razumijevanja i saosjećanja. Panel je zaključen porukom da umjetnost ne može preuzeti ulogu zakonodavaca, ali da je neophodno da se obazrivo, samosvjesno i kritički bavi temama i modelima ponašanja koji su duboko ukorijenjeni u društvu i koji se, samim tim, često ne preispituju i ne pokušavaju se prevrednovati. O umjetničkim i medijskim reprezentacijama nasilja nad ženama govorili su filmski autori koji su se tom temom bavili u vlastitom radu i kroz društveni angažman. Na panelu su govorili: rediteljice Aida Begić, Vanja Juranić, Kumjana Novakova, reditelj Ademir Kenović i glumica Nadine Mičić, a razgovor je moderirao Nebojša Jovanović. Rediteljica Vanja Juranić posvetila je festivalsku projekciju svog filma SAMO KAD SE SMIJEM ubijenoj Nizami Hećimović. "Nasilje nad ženama i porodično nasilje događa se svuda. Film sam snimila nakon što jeu Hrvatskoj prije dosta godina bio jedan slučaj čija presuda je za mene bila frustrirajuća. Bila je očito mačistička, šovinistička. Imala sam potrebu više se time baviti i na kraju napraviti film", rekla je Juranić. Glumica Nadine Mičić, koja tumači ulogu u filmu SAMO KAD SE SMIJEM, osvrnula se na tretman junakinje koja trpi nasilje. 'Stoj doma, nemoj da te ko vidi takvu'. To kaže najbolja prijateljica liku u filmu. U takvom društvu mi živimo. Mi smo društvo koje njeguje nasilje, to su problemi koji su usađeni daleko ranije i mi to na djecu prenosimo", rekla je Mičić. U pogledu uslova rada filmskih radnica i žena na medijskoj sceni, Mičić je istakla djelovanje pokreta "Nisam tražila", pokrenutog nakon prijava za seksualno zlostavljanje koje je glumica Milena Radulović podnijela 2021. godine. Naglasivši da je isprva vladao strah da niko neće odgovoriti na kampanju u kojoj su žene pozvane da govore o nasilju koje su doživjele, rekla je kako se za samo sedam dana javilo više od 3.000 žena iz cijelog regiona. Rediteljica Aida Begić, govorila je o svom filmovima BALADA, temeljenom na baladi, „Hasanaginica“, i SNIJEG, te o normalizaciji nasilja nad ženama kroz historiju jugoslovenskog filma i njegovom upisivanju u diskurse popularne kulture. "Prepričavale su se replike 'Nemoj, Fako, duše ti’ i to je bilo skoro normalno u svakom filmu, to je dio našeg života. To je počelo da se mijenja kad je nakon rata devedesetih došla jedna grupa žena koja je imala drugačiji pristup sadržaju naših filmova, ali i iza kamere, o čemu govorimo i danas kroz pokret 'MeToo'", rekla je Begić. Begić je dodala i da se stanje u kinematografiji danas mijenja, te da žena ne mora biti prikazana kao heroina kako bi nasilje nad njom bilo smatrano neprihvatljivim. Rediteljica Kumjana Novakova složila se sa konstatacijom Aide Begić da se stanje u domaćem i regionalnom filmu mijenja i da sve više žena dobija prostor i glas. Ipak, istakla je da feminističke autorice ne mogu riješiti sve probleme. "To je nepravedno očekivati i stavljati pritisak na njih. Kultura i umjetnost su tu da stvore prostor da se određeni procesi ubrzaju. Sistemska rješenja ne leže u filmu i umjetnosti", rekla je Novakova. Ademir Kenović je govorio o svom filmu KUDUZ iz 1989. godine, koji također tretira problem femicide. Naglasio je da protagonistkinja nije junakinja u klasičnom smislu riječi, ali da je to ne čini ništa manje vrijednom razumijevanja i saosjećanja. Panel je zaključen porukom da umjetnost ne može preuzeti ulogu zakonodavaca, ali da je neophodno da se obazrivo, samosvjesno i kritički bavi temama i modelima ponašanja koji su duboko ukorijenjeni u društvu i koji se, samim tim, često ne preispituju i ne pokušavaju se prevrednovati.
Povodom zločina u Gradačcu, Sarajevo Film Festival je na Festivalskom trgu, 16. augusta, organizovao javni razgovor na temu “Femicid u filmu, televiziji i novim medijima”.
Posjetioci Sarajevo Film Festivala ove godine mogu još bezbjednije uživati u raznovrsnom filmskom i kulturnom programu zahvaljujući novom ekskluzivnom sponzoru - UNIQA Osiguranju. Kao jedna od vodećih osiguravajućih kuća u regiji jugoistočne Evrope (SEE), UNIQA Osiguranje, uz slogan „ Živimo bolje zajedno“ u fokus svog poslovanja stavlja razvoj i jačanje zajednice u kojoj djeluje, te se novo partnerstvo sa Festivalom temelji upravo na ovim vrijednostima. Visitors of the Sarajevo Film Festival can enjoy an even safer film and cultural experience this year, thanks to the new exclusive sponsor - UNIQA Insurance. As one of the leading insurance companies in the Southeastern Europe (SEE) region, UNIQA Insurance, with the slogan "Living better together," focuses on the development and strengthening of the community in which it operates. The new partnership with the Festival is based precisely on these values.
Public discussion on "Femicide in film, television, and new media" takes place
Filmmakers who have addressed the theme of violence against women in their work and through their social engagement discussed artistic and media representations of such violence. The panel included directors Aida Begić, Vanja Juranić, Kumjana Novakova, director Ademir Kenović, and actress Nadine Mičić, with the discussion moderated by Nebojša Jovanović. Director Vanja Juranić dedicated the festival screening of her film ONLY WHEN I LAUGH to the murdered Nizama Hećimović. "Violence against women and domestic violence happen everywhere. I made the film after a case in Croatia several years ago whose verdict frustrated me. It was clearly misogynistic, chauvinistic. I felt the need to engage with it more and eventually make a film," Juranić said. Actress Nadine Mičić, who portrays a role in the film ONLY WHEN I LAUGH, reflected on the treatment of the violence-enduring heroine. 'Stay at home, don't let anyone see you like that.' That's what the character’s best friend says in the film. That's the society we live in. We are a society that nurtures violence, these problems were implanted far earlier, and we pass them on to our children," Mičić said. Regarding the working conditions of female workers in the film industry and women in the media scene, Mičić highlighted the impact of the "I Didn't Ask For It" movement, initiated after reports of sexual abuse made by actress Milena Radulović in 2021. Initially fearing that no one would respond to the campaign, which invited women to speak about the violence they had experienced, she said that more than 3,000 women from the entire region came forward within just seven days. Director Aida Begić spoke about her films BALLAD, based on the ballad "Hasanaginica," and SNOW, as well as about the normalization of violence against women throughout the history of Yugoslav cinema and its integration into popular culture discourses. “Lines like 'Don't, Fako, for God's sake' were being recited, and it was almost normal in every film, as if that's a part of our life. That began to change when a group of women, which emerged after the 1990s war, undertook a different approach to the content of our films, both in front of and behind the camera, which we still talk about today through the 'Me Too' movement," Begić said. Begić also added that the state of cinema is changing today and that a woman doesn't have to be portrayed as a heroine for violence against her to be considered unacceptable. Director Kumjana Novakova agreed with Aida Begić's observation that the situation in domestic and regional cinema is shifting and that more and more women are getting space and a voice. However, she pointed out that feminist authors cannot solve all problems themselves. "It's unfair to expect that and put pressure on them. Culture and art are there to create a space for certain processes to accelerate. Systemic solutions don't lie in film and art," Novakova said. Ademir Kenović discussed his 1989 film KUDUZ, which also addresses the issue of femicide. He emphasized that the protagonist is not a heroine in the classical sense, but that it doesn't make her any less deserving of understanding and empathy. The panel concluded with the message that art cannot take on a legislative role, but that it is nevertheless essential for it to address themes and behavioural models which are deeply rooted in society with caution, self-awareness, and critical examination, as they often go unquestioned and unexamined. The discussion on the topic of "Femicide in Film, Television, and New Media" was the only public event on August 16th in the programme of the 29th Sarajevo Film Festival. The Sarajevo Film Festival observed a Day of Mourning with the message: "Solidarity with all victims of violence against women." Filmmakers who have addressed the theme of violence against women in their work and through their social engagement discussed artistic and media representations of such violence. The panel included directors Aida Begić, Vanja Juranić, Kumjana Novakova, director Ademir Kenović, and actress Nadine Mičić, with the discussion moderated by Nebojša Jovanović. Director Vanja Juranić dedicated the festival screening of her film ONLY WHEN I LAUGH to the murdered Nizama Hećimović. "Violence against women and domestic violence happen everywhere. I made the film after a case in Croatia several years ago whose verdict frustrated me. It was clearly misogynistic, chauvinistic. I felt the need to engage with it more and eventually make a film," Juranić said. Actress Nadine Mičić, who portrays a role in the film ONLY WHEN I LAUGH, reflected on the treatment of the violence-enduring heroine. 'Stay at home, don't let anyone see you like that.' That's what the character’s best friend says in the film. That's the society we live in. We are a society that nurtures violence, these problems were implanted far earlier, and we pass them on to our children," Mičić said. Regarding the working conditions of female workers in the film industry and women in the media scene, Mičić highlighted the impact of the "I Didn't Ask For It" movement, initiated after reports of sexual abuse made by actress Milena Radulović in 2021. Initially fearing that no one would respond to the campaign, which invited women to speak about the violence they had experienced, she said that more than 3,000 women from the entire region came forward within just seven days. Director Aida Begić spoke about her films BALLAD, based on the ballad "Hasanaginica," and SNOW, as well as about the normalization of violence against women throughout the history of Yugoslav cinema and its integration into popular culture discourses. “Lines like 'Don't, Fako, for God's sake' were being recited, and it was almost normal in every film, as if that's a part of our life. That began to change when a group of women, which emerged after the 1990s war, undertook a different approach to the content of our films, both in front of and behind the camera, which we still talk about today through the 'Me Too' movement," Begić said. Begić also added that the state of cinema is changing today and that a woman doesn't have to be portrayed as a heroine for violence against her to be considered unacceptable. Director Kumjana Novakova agreed with Aida Begić's observation that the situation in domestic and regional cinema is shifting and that more and more women are getting space and a voice. However, she pointed out that feminist authors cannot solve all problems themselves. "It's unfair to expect that and put pressure on them. Culture and art are there to create a space for certain processes to accelerate. Systemic solutions don't lie in film and art," Novakova said. Ademir Kenović discussed his 1989 film KUDUZ, which also addresses the issue of femicide. He emphasized that the protagonist is not a heroine in the classical sense, but that it doesn't make her any less deserving of understanding and empathy. The panel concluded with the message that art cannot take on a legislative role, but that it is nevertheless essential for it to address themes and behavioural models which are deeply rooted in society with caution, self-awareness, and critical examination, as they often go unquestioned and unexamined. The discussion on the topic of "Femicide in Film, Television, and New Media" was the only public event on August 16th in the programme of the 29th Sarajevo Film Festival. The Sarajevo Film Festival observed a Day of Mourning with the message: "Solidarity with all victims of violence against women."
In response to the crime in Gradačac, the Sarajevo Film Festival organized a public discussion on the subject of "Femicide in Film, Television, and New Media" at the Festival Square on August 16th.
Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu
Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Jurčić Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Juričić Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Juričić Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Juričić Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Juričić Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Juričić Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Juričić Što vas je u istinitoj priči o tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrta u rumunjskom gradiću, zaintrigiralo da snimite film o tom događaju? Kada je tigrica 2011. pobjegla iz zoološkog vrta, na televiziji sam gledao prilog o tome. Tada još nisam ni razmišljao o dugometražnom filmu, jedva sam uspijevao financirati svoje kratke filmove, ali bilo je nešto posebno tužno i intrigantno u tim slikama. Ostavile su na mene vrlo snažan dojam. Tigar u rumunjskoj šumi. Neobična zvijer u sasvim običnom okolišu. Rekao sam sebi da ću jednog dana napisati priču o tome. Koliko je teško snimiti debitantski film u Rumunjskoj? Za mene je skok s kratkih filmova na prvi dugometražni bio pomalo šokantan: ne shvatite veličinu toga skoka dok ga stvarno ne učinite. Najteži dio je zadržati bistru glavu, ostati usredotočen i koherentan tijekom cijelog procesa. Također, nije nimalo lagan zadatak nositi se s proračunom koji nikad nije dovoljan. Jeste li se određenim nadrealističnim scenama u filmu pokušali namjerno distancirati od realizma koji prevladava u rumunjskoj kinematografiji? Već nekoliko godina realizam više nije toliko dominantan u rumunjskoj kinematografiji, najhvaljeniji film posljednjih godina – “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” – daleko je od toga. Tu i tamo uživam u dašku nadrealizma, pogotovo ako su u njega uključene životinje. Dobar primjer toga je i moj kratki film "Claudiu & riba" iz 2013. Je li bilo teško odabrati tigrice Minh i Indiru za “glavne glumice“? Zapravo smo odabrali trenera, a ne životinje. Thierry Le Portier je trenutno vjerojatno najiskusniji trener velikih mačaka na svijetu i on je odlučio koji su tigrovi dorasli zadatku. Minh je zapravo vrlo uspješna "glumica" koja se pojavljuje u filmovima "Pijev život" i "Dva brata". Kada ste došli na ideju da povežete priče tigrice i veterinarke iz zoološkog vrta, koja je također uhvaćena u kavezu, ali kavezu životnih očekivanja? Kad sam počeo pisati scenarij, shvatio sam da je istinita priča o bijegu tigra iz zoološkog vrta zanimljiva, ali nedovoljno dosljedna za igrani film. Trebala je to biti i priča o ljudima. Dakle, vrlo prirodno mi se nametnula paralela između životinje i veterinarke, koje su se oslobodile svojih vrlo različitih kaveza. Verina drama je također inspirirana istinitim događajima. Bi li ova priča funkcionirala i da su protagonisti, tigar i veterinar? Čini se da je kavez koji nam društvo postavlja, strožiji za žene. Mogla bi funkcionirati, ali bi to bio drugačiji film. U ovom slučaju, tragedija gubitka djeteta mnogo je brutalnija i opsežnija za ženu nego za muškarca. Kako ste znali da je Catalina Moga savršena glumica za iskazivanje takvih emocija? Bilo je u njoj pritajene divljine, kakvu nisu imale druge glumice koje sam razmatrao za film. U sebi je najviše od svih ona bila - "tigrica". Kako je reagirala kada ste joj rekli da će joj partnerica u filmu biti – tigrica? Bila je oduševljena! Nije ju lako prestrašiti, a i obožava životinje. Zašto vam je bilo važno prikazati različite dijelove rumunjskog društva? Iako na to nisam bio usredotočen, ovu priču ne bih mogao ispričati bez da se pozabavim nekim društvenim problemima. Verina interakcija s likovima kao što su svećenik, lovac ili policajac, daje smisao njezinoj borbi. Ti odnosi poboljšavaju priču i čine je autentičnijom. Recimo, scena pokopa pri kraju filma je čista fikcija, ali lako mogu zamisliti da se, pod određenim okolnostima, dogodi u stvarnom životu. Uz toliko zanimljivih likova u filmu, jeste li razmišljali da njihove priče razvijete u zaseban film? Lik vlasnika tigra inspiriran je poznatim rumunjskim kriminalcem i siguran sam da bi njegova životna priča bila fascinantna podloga za film. Ili čak televizijsku seriju. Prije nego ste postali redatelj, neko ste vrijeme radili kao turistički vodič. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da bolje sagledate društvo oko sebe? Kao turistički vodič mogao sam besplatno istraživati lokacije za buduće filmove. (smijeh) Ali mi je to iskustvo pomoglo i da poboljšam svoju vještinu upravljanja velikom grupom ljudi. Josip Juričić
Šta se dogodi kada tigrica pobjegne iz zoološkog vrta i počne lutati malim gradom u Transilvaniji? Rumunjski redatelj Andrei Tănase pokazao je tu situaciju u debitantskom igranom filmu "Tigrica" kroz pogled Vere, veterinarke koja također pokušava pobjeći iz vlastitog kaveza.
What was so intriguing in the true story of a tiger that escaped a provincial zoo in Romania, that inspired you to shoot a film about it? I watched the TV news report about the tiger hunt back in 2011, when it happened. I didn’t have a plan for a feature film then, I was barely starting to finance my first shorts, but there was something particularly sad and intriguing in those images. They made a very strong impression on me. A tiger in a Romanian forest. An extraordinary beast in a completely ordinary setting. I told myself that one day I’ll write a story about it. How difficult is to shoot a film in Romania as a first-time director? Making the jump from short films to a first feature was a bit of a shock – you never really understand the magnitude of it until you actually do it. The most difficult part is keeping a clear head, staying focused and coherent throughout the whole process. Also, dealing with a budget that is never sufficient is no easy task. By putting some surrealistic scenes in a film, did you deliberately try to slightly distance yourself from realism that prevails in Romanian cinema? For several years now, realism is no longer that prevalent in Romanian cinema. The most critically acclaimed film of the last years – “Bad Luck Banging or Loony Porn” – is far from it. I enjoy a touch of surrealism here and there, especially if there are animals involved. My short, “Claudiu & the Fish” (2013), is another good example. Was it hard to cast tigers Minh and Indra as “leading actresses “? We actually cast the trainer, not the animals. Thierry Le Portier is arguably the most experienced big cat handler in the world at the moment, and he decided which tigers are up to the task. Minh is quite an accomplished “actress”, being featured in “Life of Pi” and “Two Brothers”. When did you get an idea to make a connection between the tiger and the zoo veterinarian that is also caught in a cage, but cage not made of steel but of life expectations? When I sat down to write the screenplay, I realized that the true story of the tiger escaping the zoo was interesting, but not consistent enough for a feature film. It needed to be a story about humans as well. So, the parallel between the animal and the vet breaking free of their very different cages came naturally. Vera's drama is also inspired by true events. Would this story also function if the protagonists, the tiger and the zoo veterinarian, were male? It seems that the cage that society gives us is stricter for women. It would function, but it would be a different film. In this case, the tragedy of losing a baby is much more brutal and deeper for a woman than it is for a man. How did you know that Catalina Moga is the perfect actress to showcase those emotions? There was a latent wildness in her, one which the other actresses I auditioned for the role didn’t have. She was the most “tigress” of them all. What did she say when you told her that her main partner is going to be – the tigress? She was quite thrilled, as far as I can remember! She doesn’t get scared easily and loves animals. How important was it for you to showcase many parts of Romanian society? Although I wasn’t by any means focused on it, I couldn’t tell this story without tackling a few social issues. Vera’s interactions with characters like the priest, hunter or policemen give meaning to her struggle. They enhance it and make it more authentic. For example, the burial, at the end, is pure fiction, but I can easily imagine it happening in real life, under certain circumstances. With so many interesting characters in a film, like a crime boss and a hunter, did you consider expanding their stories into separate films? The character of the tiger owner is inspired by a well-known Romanian gangster and I’m sure his life story could make a fascinating film. Or even a TV series. Before becoming a director, you spent some time working as a touristic guide. How much did it help you to look at your homeland through other people’s eyes? It gave me the chance to do a lot of location scouting for free. And helped me improve my skills in leading large groups of people. Josip Jurčić What was so intriguing in the true story of a tiger that escaped a provincial zoo in Romania, that inspired you to shoot a film about it? I watched the TV news report about the tiger hunt back in 2011, when it happened. I didn’t have a plan for a feature film then, I was barely starting to finance my first shorts, but there was something particularly sad and intriguing in those images. They made a very strong impression on me. A tiger in a Romanian forest. An extraordinary beast in a completely ordinary setting. I told myself that one day I’ll write a story about it. How difficult is to shoot a film in Romania as a first-time director? Making the jump from short films to a first feature was a bit of a shock – you never really understand the magnitude of it until you actually do it. The most difficult part is keeping a clear head, staying focused and coherent throughout the whole process. Also, dealing with a budget that is never sufficient is no easy task. By putting some surrealistic scenes in a film, did you deliberately try to slightly distance yourself from realism that prevails in Romanian cinema? For several years now, realism is no longer that prevalent in Romanian cinema. The most critically acclaimed film of the last years – “Bad Luck Banging or Loony Porn” – is far from it. I enjoy a touch of surrealism here and there, especially if there are animals involved. My short, “Claudiu & the Fish” (2013), is another good example. Was it hard to cast tigers Minh and Indra as “leading actresses “? We actually cast the trainer, not the animals. Thierry Le Portier is arguably the most experienced big cat handler in the world at the moment, and he decided which tigers are up to the task. Minh is quite an accomplished “actress”, being featured in “Life of Pi” and “Two Brothers”. When did you get an idea to make a connection between the tiger and the zoo veterinarian that is also caught in a cage, but cage not made of steel but of life expectations? When I sat down to write the screenplay, I realized that the true story of the tiger escaping the zoo was interesting, but not consistent enough for a feature film. It needed to be a story about humans as well. So, the parallel between the animal and the vet breaking free of their very different cages came naturally. Vera's drama is also inspired by true events. Would this story also function if the protagonists, the tiger and the zoo veterinarian, were male? It seems that the cage that society gives us is stricter for women. It would function, but it would be a different film. In this case, the tragedy of losing a baby is much more brutal and deeper for a woman than it is for a man. How did you know that Catalina Moga is the perfect actress to showcase those emotions? There was a latent wildness in her, one which the other actresses I auditioned for the role didn’t have. She was the most “tigress” of them all. What did she say when you told her that her main partner is going to be – the tigress? She was quite thrilled, as far as I can remember! She doesn’t get scared easily and loves animals. How important was it for you to showcase many parts of Romanian society? Although I wasn’t by any means focused on it, I couldn’t tell this story without tackling a few social issues. Vera’s interactions with characters like the priest, hunter or policemen give meaning to her struggle. They enhance it and make it more authentic. For example, the burial, at the end, is pure fiction, but I can easily imagine it happening in real life, under certain circumstances. With so many interesting characters in a film, like a crime boss and a hunter, did you consider expanding their stories into separate films? The character of the tiger owner is inspired by a well-known Romanian gangster and I’m sure his life story could make a fascinating film. Or even a TV series. Before becoming a director, you spent some time working as a touristic guide. How much did it help you to look at your homeland through other people’s eyes? It gave me the chance to do a lot of location scouting for free. And helped me improve my skills in leading large groups of people. Josip Jurčić
What happens when a tigress escapes the zoo and starts roaming through a small town in Transylvania? Romanian director Andrei Tănase shows it in his feature debut “Day of the Tiger” through the eyes of Vera, a veterinarian that is also trying to break out of her own cage.
An extraordinary beast in a ordinary setting
U drami "Životinja", novom filmu grčke redateljice Sofije Exarchou, u središtu pozornosti su ljudi koji rade dok se drugi zabavljaju: turistički animatori u all-inclusive resortu koji se moraju smijati i plesati čak i u izuzetno teškim uvjetima.
Ljetne noći trebale bi biti lagane i zabavne, kako ste odlučili pokazati nam drugu stranu turizma? Ljetne noći mogu biti bezbrižne i zabavne ili pune tame i teškoća, sve ovisi o kutu gledanja. Animatori, koji su glavni likovi "Životinje", ne mogu ljetne noći doživjeti kao bezbrižne i zabavne jer moraju neprestano raditi tijekom cijele turističke sezone, u teškim, iscrpljujućim uvjetima. Odlučila sam prikazati "drugu stranu turizma", prvenstveno se fokusirajući na ljude koji rade u all-inclusive resortima, jer sam željela snimiti film o radnicima. Nakon mog prvog filma, "Park" (2016), znala sam da se želim usredotočiti na rad u zapadnom kapitalističkom svijetu, s posebnim naglaskom na teške uvjete rada. Željela sam pokazati pojedince unutar tih struktura i nesigurnost, tamu i iscrpljenost koju proživljavaju. Turistička industrija mi se činila kao najbolja opcija, ne samo zato što sam Grkinja i osobno poznajem ovaj svijet, već i zato što je turizam najveća grčka “industrija”, koja stvara većinu prihoda zemlje. Gdje ste sve istraživali za svoju priču o animatorima? Tijekom terenskog istraživanja obišla sam brojne otočne resorte i snimila mnoštvo nastupa animatora. Osim toga, informirala sam se o programima koji su se odvijali na kruzerima ili u hotelima diljem drugih mediteranskih zemalja gledajući videozapise na YouTubeu. Pokušala sam istražiti sve vezano za tu temu, prikupiti što više informacija. Stvarnost je za mene temelj priče i golem izvor inspiracije. Međutim, ne želim se zadržati na njoj. Uvijek volim krenuti korak dalje i stvoriti fiktivni svemir koji će služiti temi i priči mog filma. Htjela sam stvoriti neku vrstu modernog cirkusa koji uključuje moju fantaziju i vlastite ideje, ali koristeći stvarnost kao osnovu. Zašto vam je bilo važno otočni resort prikazati manje lijepim od onoga kako ga prikazuju turistička promo videa? Za mene to nikada nije bilo pitanje ljepote, nego pitanje gledišta, teme i likova kroz koje sam željela ispričati svoju priču. Nakon dugog razmišljanja odlučila sam se za animatore: marljive zaposlenike zadužene za danonoćnu zabavu. Njihova jedinstvena pozicija pružila mi je priliku da proniknem u duboki utjecaj i značaj zabave u Europi i zapadnom svijetu, ključne komponente za opstanak kapitalizma. Usred primamljive kulise prekrasnog mora, užarenog grčkog sunca i netaknute prirode, namjerno sam se odlučila ne usredotočiti na površinsku ljepotu. Fokusirala sam se na sustav koji kapitalizira tu ljepotu, često dovodeći do njezinog iskorištavanja i uništavanja radi profita. Nakon opsežnog istraživanja spoznala sam koliko je ovaj sustav dobro organiziran u svim svojim aspektima. Gdje ste snimali “Životinju“? Na Kreti i u Ateni, od sredine rujna do sredine studenog 2022. Unatoč činjenici da se priča “Životinje” prvenstveno dešava tijekom turističke sezone, nismo snimali ljeti jer su nam naše dvije glavne hotelske lokacije odobrile snimanje tek nakon završetka sezone. Da li ste nakon uspjeha vašeg debitantskog igranog filma "Park" osjećali pritisak da morate ponoviti uspjeh? Pritisak s kojim sam se suočila nije imao nikakve veze s uspjehom "Parka". Umjesto toga, proizašao je iz suočavanja s praznom stranicom, nultom točkom. Osjećajem da moram započeti golemo, potpuno novo, putovanje i opet sam na početnoj točki. “Park” je bio moj prvi igrani film. Dakle, tada sam na neki način bila nevina, nisam nimalo slutila koliko će to dugo putovanje biti lijepo, ali i teško. Suočivši se s praznom stranicom “Životinje”, borila sam se sa spoznajom da moram prihvatiti novi početak. Dok sam ponovno ulazila u neistraženo područje, prihvaćanje ove ideje postalo je sastavni dio mog kreativnog procesa. Jeste li odmah znali da će Dimitra Vlagopoulou biti vaša glavna glumica, kao što je bila i u “Parku”? Imala sam Dimitru na umu kada sam pisala scenarij za “Životinju“. Pomoglo je i što njezin lik u "Parku" ima neke nejasne veze s Kalijom u "Životinji". Mogli bismo čak reći da je njezin lik u “Parku” bio jedna od početnih inspiracija za lik Kalije. Dimitra i ja dijelimo nevjerojatno sličan pristup kinematografiji i glumi, prihvaćamo usporedive ideje i tehnike. Nepokolebljivo vjerujem u njezin talent, predanost i duboku strast prema zanatu. Kada ste joj ponudili ulogu, kako ste joj opisali lik, turističku animatoricu Kaliju? Zapravo nikako. Umjesto toga, dala sam joj scenarij jer sam željela čuti njezino mišljenje i ideje, bez vanjskog utjecaja. Ovakav pristup omogućio je da njezina umjetnička interpretacija slobodno procvjeta. Nakon toga smo opsežno raspravljale o Kaliji, istražujući svaki aspekt njezina postojanja - sadašnji život, pozadinsku priču, jezik, glas i tjelesnost - zalazeći u svaki aspekt koji pridonosi višedimenzionalnom karakteru. I onda smo krenuli s probama pokušavajući polako i precizno komponirati ovaj složeni lik sa svim tim slojevima. Kako to da ste izabrali baš hit "Yes Sir, I Can Boogie" grupe Baccara, za glazbenu temu filma? Pjesma je važna za emocionalno putovanje glavne junakinje i ima značajno mjesto u jednoj od najvažnijih scena filma. Dugo sam tražila pravu. “Yes Sir, I Can Boogie” od početka sam mogla zamisliti da funkcionira u ovoj sceni. Zajedno s još nekoliko drugih pjesama dala sam je Dimitri da je posluša jer mi je bilo jako važno da izaberem pjesmu s kojom će se ona moći emocionalno povezati. I ona je od početka vjerovala u “Boogie”. Isprobali smo razne pjesme i ponovno nam se potvrdilo da je to pravi izbor. Štaviše, "Boogie" je postala himna cijele filmske ekipe! To je naša pjesma koja nas odmah povezuje s iskustvom snimanja ovog filma. Nakon snimanja “Životinje”, da li biste ljetovali u all-inclusive resortu? Dosta sam istraživala o all-inclusive hotelima, tako da znam puno njih u Grčkoj. Prije snimanja “Životinje” nikada ih nisam birala za odmor, a nemam namjeru ni ubuduće to raditi. Međutim, razumijem da je to stvar osobnih preferencija. Poštujem svaki oblik odmora koji ljudi izaberu i u nekim je okolnostima all-inclusive resort najprikladniji izbor. Josip Jurčić
Ljetne noći pune tame
Summer nights full of darkness
In “Animal”, the new film from Greek director Sofia Exarchou, the spotlight is on the people who are working while the others having fun: the tourist animators in all-inclusive resort that have to keep on smiling and dancing even under harsh labor conditions.
Summer nights should be light and fun, how did you decide to show us the other side of tourism? Summer nights could be light and fun or full of darkness and struggle, depending each time on the point of view. The animators, who are the main characters of “Animal”, can’t experience the summer nights as light and fun as they have to work every night throughout the entire tourist season under difficult, exhausting conditions. I decided to showcase “the other side of tourism”, referring to the people who work in all-inclusive resorts, because I wanted to make a film about labor. After my first film, “Park” (2016), I knew that I wanted to create a film about work and working conditions in the western capitalist world, exploring the harsh labor conditions. I aimed to shed light on the individuals within these structures and the precarity, darkness, and exhaustion they experience. The tourist industry seemed to be the best option for me, not only because I am Greek and intimately familiar with this world, but also because tourism is Greece's largest “industry,” generating the majority of the country's income. Where did you research for a story? During my field research, I visited numerous island resorts and recorded a multitude of animated programs. Additionally, I kept myself updated on events taking place on cruise ships or in hotels across other Mediterranean countries by watching YouTube videos. I tried to explore everything related to the topic, gathering as much information as I could. For me, reality serves as the foundation and a tremendous source of inspiration. However, I don't stop there; afterwards I always like to take things a step further, creating a fictional universe that will serve the subject and the storyline of my movie. I wanted to create a sort of modern circus, incorporating my fantasy and my own ideas while using reality as a basis. How important was to show the island resort less beautiful as usually is on different touristic promo videos? For me, it was never a question of beauty. It was a question of point of view, of subject and of the characters through whom I wanted to tell my story. After much consideration, I opted for the animators: the diligent employees responsible for providing entertainment day and night. Their unique roles offered me an opportunity to delve into the profound influence and significance of entertainment in Europe and the Western world, a critical component for the survival of capitalism. Amidst the alluring backdrop of the beautiful sea, the scorching Greek sun, and the pristine nature, I deliberately chose not to focus on surface-level beauty. My intention was to focus on the system that capitalizes on this beauty, often leading to its exploitation and destruction for the sake of profit. Through my extensive research, I learned how well-organized this system is in all its aspects. Where did you film “Animal”? We shot “Animal” in Creta and Athens, from mid-September to mid-November 2022. Despite the story of “Animal” being primarily set during the tourist season, we didn’t shoot during the summer because our two main hotel locations granted us permission to film only after the end of the season. After the success of your debut feature “Park”, how much pressure did you feel to follow up with the new film? The pressure I faced had nothing to do with the success of “Park”. Instead, it stemmed from confronting the blank page, the point zero. That I had to start a huge, completely new journey and I was again at the starting point. “Park” was my first feature. So, in a way I was innocent back then, not knowing how beautiful but also hard this long journey would be. Facing the blank page of “Animal”, I grappled with the realization that I had to embrace starting anew. Accepting this notion became an integral part of my creative process, as I ventured into uncharted territory once more. Did you know immediately that Dimitra Vlagopoulou will be your lead, as she was in “Park”? I had Dimitra in my mind when I was writing the script of “Animal”. Also, her character in “Park” has some vague connections with Kalia in “Animal”. We could even say that her character in “Park” was one of the initial inspirations for the character of Kalia. Dimitra and I share a remarkably similar approach to cinema and acting, embracing comparable ideas and techniques. I have unwavering faith in her talent, dedication, and profound passion for her craft. How did you describe her the character of tourist animator Kalia, when you offered her a role? Actually, I didn’t. Instead, I handed her the script because I wanted to hear her description and ideas without any external influence. This approach allowed her artistic interpretation to blossom freely. Subsequently, we engaged in extensive discussions about Kalia, exploring every facet of her existence - her present life, her backstory, her language, her voice, and her physicality - delving into every aspect that contributes to her multidimensional character. And then we started rehearsals trying to compose, slowly and precisely, this complex character with all these layers. Why did you choose Baccara’s hit “Yes Sir, I Can Boogie” as the main song of the film? The song is important for the emotional journey of the main character and plays a significant role in one of the most important scenes of the film, so I did an extensive search to find the right song. “Yes Sir, I Can Boogie” was one of my first choices. I could imagine it working in this scene from the very beginning. I shared “Yes Sir I can boogie” along with my other few final choices with Dimitra. It was very important for me to have a song she would be able to relate emotionally. She also believed in “Boogie” from the beginning. We tried all the songs during the rehearsals, and “Boogie" was the right choice and even became the hymn of all the cast & crew. It’s the song that we share, that connects us immediately with the whole experience of shooting this film. After shooting “Animal”, would you book a holiday in an all-inclusive resort? I did a lot of research in all-inclusive hotels, so by now I know many of them in Greece. I have never booked a holiday in a resort before shooting “Animal” and I do not have any intentions to do so now. However, I understand that this is a matter of personal preference. I respect any form of holiday that people choose, and, in some circumstances, an all-inclusive resort is the most appropriate choice. Josip Jurčić
Emotivni put ispunjen pomiješanim sjećanjima
Rođeni ste i odrasli u Tbilisiju. Da li je dom za vas zapravo u Abhaziji, u djedovoj kući na obali Crnog mora ili se nalazi negdje na putu između ova dva grada? Odrasla sam u Tbilisiju, u Gruziji, ali sam ljeta provodila u Abhaziji, tačnije u Ochamchireu, gdje je uz mo-re bio izgrađen djedov ljetnikovac. Za moju je obitelj bila tradicija putovati tamo-ovamo, prijeći oko 500 kilometara gotovo svaki tjedan, samo kako bismo uživali u zajedničkom vremenu u našoj prostranoj kući. Zbog stalnog kretanja između ta dva mjesta osjećala sam se kao da sam odrasla na granici, uvijek izme-đu, i da stalno idem naprijed-natrag. Bilo je to jedinstveno iskustvo koje me je izložilo različitim kultura-ma, krajolicima i raznolikoj mješavini članova obitelji. Ova su sjećanja oblikovala moju zahvalnost za lje-potu različitosti i sposobnost da prihvatim i poznato i nepoznato. Koliko dugo ste pokušavali ući iz Gruzije u Abhaziju kako biste snimili ovaj autoportret i koliko je to bilo teško izvesti? Bilo mi je teško vratiti se u Abhaziju nakon rata. Neumorno sam pokušavala pronaći način da posjetim svoj dragi ljetnikovac, ali trud je bio uzaludan. Međutim, zanimanje za konflikt i čežnja da se ponovno povežem sa svojim rođacima i prijateljima ostali su jaki. Zatim sam, neočekivano, u studenom 2013., primila dragocjeni dar — sliku dozvole za pristup. Osjećanja su mi se pomiješala jer sam krenula na ovo putovanje nepripremljena, čak nisam mogla ni provjeriti vremenske uvjete, kao da sam se spremala is-tražiti nešto sasvim nepoznato. Osjećala sam da je to više od običnog fizičkog putovanja; to je postao emotivni put ispunjen pomiješanim sjećanjima, gubitkom i boli, ali i ljepotom bezbrižnih ljeta djetinjstva. Šta za vas znače pauci? Kad sam stigla u Abhaziju, iznenadila sam se koliko je priroda preuzela prazne kuće i zgrade. To je isto-vremeno bilo i lijepo i bolno za vidjeti. U jednoj od soba u mojoj kući, koja je nekada bila mjesto okuplja-nja obitelji i gostiju, otkrila sam ogromnu paukovu mrežu. Podijelila je sobu na zapanjujući i prirodan na-čin. Zainteresirala sam se za pauke i naučila sam da je za njih mreža istovremeno zamka i dom. To me natjeralo da se zapitam šta mi dom, zapravo, znači. Paukova mreža potaknula je duboku spoznaju da ideja doma u sebi nosi dualnost - isprepletenost udobnosti i otkrivanja, granica i otkrića. Potraga za identitetom je česta tema filmskih istraživačkih poduhvata. Obzirom na vaš osjećaj različi-tosti koji vas prati još od školskih ranih dana, da li je rad na ovom filmu imao terapijsko dejstvo? Rad na ovom filmu za mene je postao sveobuhvatna opsesija. Postao je više od terapijskog pothvata, duboko istraživanje svakog aspekta povezanog s njim. Kako sam dublje ulazila u projekt, otvarala su se bezbrojna vrata mogućnosti i natjerao me da razmotrim višestruke perspektive i kutove. Bilo je to trans-formativno iskustvo koje me potaklo da istražim šire shvaćanje mjesta, ljudi, prirode i insekata. Marinela Domančić Body text
Emotivno putovanje ispunjeno pomiješanim sjećanjima, "Autoportret na granici" je kreacija rediteljice Anne Dziapshipa.
Emotional path filled with mixed memories
You were born and raised in Tbilisi. Is home for you actually in Soukhumi, in Abkhazia, in your grandfather's house on the coast of the Black Sea, or is it located somewhere on the road between these two cities? I grew up in Tbilisi, Georgia, but my summers were spent in Abkhazia, particularly in Ochamchire, where my grandfather's summer house stood by the sea. It was a tradition for my family to travel back and forth, covering around 500 kilometers almost every week, just to enjoy our time together in our spacious house. This constant movement between the two places made me feel like I was growing up on the border, always in the middle and constantly going back and forth. It was a unique experience that ex-posed me to different cultures, landscapes and a diverse mix of family members. These memories have shaped my appreciation for the beauty of diversity and the ability to embrace both familiarity and the unknown. How long did you try to get from Georgia to Abkhasia to take this self-portrait and how difficult was it? It was a difficult journey for me to return to Abkhazia after the war. I tried tirelessly to find a way to visit my cherished summer house, but my efforts were in vain. However, my curiosity about the conflict and my longing to reconnect with my relatives and friends remained strong. Then, unexpectedly, I received a precious gift—the image of my access document—in November 2013. It was a moment of mixed emo-tions as I embarked on this voyage unprepared, not even being able to check the weather conditions, like I was about to explore something completely unknown. It felt like more than just a physical trip; it became an emotional path filled with mixed memories, loss, and pain, and also the beauty of careless childhood summers. What do spiders mean to you? When I arrived in Abkhazia, I was amazed by how nature had taken over the empty houses and build-ings. It was both beautiful and heartbreaking to see. Inside one of the rooms in my own house, which used to be a gathering place for family and guests, I discovered a massive spider web. It divided the room in a stunning and natural way. I became curious about spiders and learned that for them, the web is both a trap and a home. It made me question what home truly meant to me. The spider's web sparked a profound realization that the idea of the home carries within it a duality—an intertwining of comfort and discovery, of boundaries and revelations. The search for identity is a frequent theme of film research endeavors. Considering your sense of being different that has followed you since your early school days, did working on this film have a therapeutic effect? Working on this film became an all-consuming obsession for me. It went beyond being a therapeutic endeavor and became a profound exploration of every aspect connected to it. As I delved deeper into the project, it opened up countless doors of opportunity and compelled me to consider multiple perspec-tives and angles. It was a transformative experience, prompting me to explore a broader understanding of places, people, nature and insects. Marinela Domančić
An emotional journey filled with mixed memories, "Self-Portrait on the Border" is the creation of director Anna Dziapshipa
Priča o skrivenim svjetovima i magiji povezanosti odvija se kroz objektiv Gergőa Somogyvárija, reditelja filma "Vilinski vrt".
Magija skrivenog svijeta
Kako ste odlučili snimiti ovakav film, kako ste se uopće upoznali sa transrodnom tinejdžerkom Fanni i beskućnikom Lacijem koji žive u straćari u divljini, daleko od društva koje ih osuđuje? Snimanje filma na temu transrodnosti nikada mi nije bilo na radaru. Sve je počelo drugim projektom kratkog filma koji je imao drugačiji fokus i pristup. Prije četiri godine u Mađarskoj je donesen novi zakon koji je kriminalizirao beskućništvo i zabranio ljudima spavanje na ulici. Kao odgovor, moj prijatelj - socijalni radnik Zsolt Pocsai i ja odlučili smo napraviti brzu i sažetu reportažu kako bismo rasvijetlili ovo goruće pitanje. Tijekom terenskog rada na periferiji Budimpešte, dok smo istraživali šume u predgrađu, doživjeli smo nezaboravan trenutak kada su se Fanni i Laci pojavili. Dva kontrastna lika sjela su ispred nas i počela pričati u blizini svoje male kolibe. Za par minuta snimanja znali smo da njihova priča ima potencijal biti nešto dublje i opsežnije. I završili smo snimajući ih tri i pol godine. Opčinila nas je očaravajuća magija njihovog skrivenog svijeta i osjećali smo se privilegiranima što su nam dovoljno vjerovali da s nama podijele svoje živote. Otvorio nam se ponekad bizaran, ali ipak prijateljski i duhovit univerzum i poželjeli smo sačuvati i podijeliti ovo jedinstveno iskustvo. Kako su se ukrstili putevi dvoje izopćenika koji su postali jedno drugome ono što su trebali - obitelj? Njihovo putovanje zvuči poput moderne bajke. Naša se priča vrti oko Fanni, koje se vlastita obitelj odrekla i otjerala ju u dobi od šesnaest godina jer nije mogla prihvatiti procvat njezinog transrodnog identiteta. Suočila se s brojnim poteškoćama dok joj se putevi nisu susreli s Lacijem, žilavim i usamljenim beskućnikom koji živi na rubu budimpeštanske šume. Laci ju je primio i pružio joj utočište, vjerojatno vođen suosjećanjem i mogućnošću da stvori improviziranu obitelj i odgoji dijete. Ono što me doista zadivilo u priči Fanni i Lacija je kako su uspjeli stvoriti snažan odnos otac-kći u divljini, unatoč izazovnim okolnostima s kojima su se suočili. Biljke, mačke i divlje svinje koje se često pojavljuju u filmu žive u harmoniji sa živim bićima koje Orbanova vlada marginalizira i maltretira. Da li je povratak prirodi i iskonskim ljudskim potrebama za pripadanjem, ljubavlju i prihvaćanjem jedna od poruka želite poslati? Od početka smo koncentrirali priču na jednu lokaciju: Lacijevu kolibu i vrt koji je sam napravio. Ovo čarobno okruženje, izgrađeno od odbačenih predmeta, omogućilo nam je stvaranje bezvremenske atmosfere, poput bajke, i prikaz prekrasnih, ali izazovnih aspekata života u blizini prirode. Za mene, vizualni prikaz ove lokacije simbolizira Lacijevu i Fanninu čežnju da ponovno stvore elementarne životne strukture koje su nedostajale: dom, ljubav, druženje, obitelj i prihvaćanje. Tijekom godina snimanja svjedočili smo istinskom prihvaćanju starog beskućnika koji se nikada prije nije susreo s ovim problemima; to je došlo pravo iz njegova srca. Ovo, po meni, služi kao izvanredan primjer humanosti, nešto što vrijedi podijeliti. Ne mogu se oteti dojmu da ste u otkrivanje ove priče unijeli pregršt vlastitih emocija. Koliko vam znači što ste bajku koja je postojala i nestala pred vašim očima uspjeli zauvijek sačuvati na filmskoj traci? U šumi smo pronašli dva nevjerojatna nova prijatelja, iako su daleko od savršenih. Provođenje vremena s njima, čak i u njihovim najizazovnijim i emocionalno najintenzivnijim trenucima, dalo nam je tako puno. Stvarno mi nedostaju ti trenuci. Iako razumijem da je jedna od obaveza snimanja dokumentarnog filma sačuvati sadašnjost za vječnost, tijekom procesa snimanja nikada o tome nisam svjesno razmišljao. Sada, kada je ovaj svijet nestao, osjećam odgovornost što sam jedini u stanju predstaviti univerzum koji više ne postoji. Pretpostavljam da u današnjoj Mađarskoj nije bilo lako prikupiti financijska sredstva za Vaš film. Koliko su vam Avanpost i HBO Max nagrade koje ste prošle godine osvojili na Cinelink Rough Cut Boutique-u pomogle u zatvaranju financijske konstrukcije i koliko su djelovale motivirajuće? Od Mađarske nismo dobili nikakvu financijsku potporu. Iskreno, nismo ni pokušali tražiti financiranje iz nacionalnih kulturnih izvora zbog jake vladine kontrole i snažno ideologizirane potpore kulturi koja prevladava u zemlji. Obzirom na temu našeg filma koji istražuje živote beskućnika i bavi se pitanjima transrodnih osoba, vjerovali smo da su naše šanse da dobijemo potporu tanušne. Uz to smo donijeli svjesnu odluku da ne surađujemo s entitetima pod kontrolom vlade zbog njihove snažne propagande protiv beskućnika i LGBTQ zajednice. Kao snimatelj mogao sam snimati sam, tako da smo financijsku konstrukciju počeli graditi tek nešto prije faze postprodukcije. Rough Cut Boutique (DRCB) postao je naš spas. Bez radionice i priznanja koja smo dobili, uključujući nagrade HBO Max i Avanpost na Cinelinku, siguran sam da ne bismo uspjeli dovršiti film. Neophodna je bila i stručna pomoć koju smo tijekom radionice dobili od mentora i polaznika. Budući da smo godinama radili na ovom filmu u uskom krugu, sve povratne informacije koje smo dobili jako su nam značile. Marinela Domančić Kako ste odlučili snimiti ovakav film, kako ste se uopće upoznali sa transrodnom tinejdžerkom Fanni i beskućnikom Lacijem koji žive u straćari u divljini, daleko od društva koje ih osuđuje? Snimanje filma na temu transrodnosti nikada mi nije bilo na radaru. Sve je počelo drugim projektom kratkog filma koji je imao drugačiji fokus i pristup. Prije četiri godine u Mađarskoj je donesen novi zakon koji je kriminalizirao beskućništvo i zabranio ljudima spavanje na ulici. Kao odgovor, moj prijatelj - socijalni radnik Zsolt Pocsai i ja odlučili smo napraviti brzu i sažetu reportažu kako bismo rasvijetlili ovo goruće pitanje. Tijekom terenskog rada na periferiji Budimpešte, dok smo istraživali šume u predgrađu, doživjeli smo nezaboravan trenutak kada su se Fanni i Laci pojavili. Dva kontrastna lika sjela su ispred nas i počela pričati u blizini svoje male kolibe. Za par minuta snimanja znali smo da njihova priča ima potencijal biti nešto dublje i opsežnije. I završili smo snimajući ih tri i pol godine. Opčinila nas je očaravajuća magija njihovog skrivenog svijeta i osjećali smo se privilegiranima što su nam dovoljno vjerovali da s nama podijele svoje živote. Otvorio nam se ponekad bizaran, ali ipak prijateljski i duhovit univerzum i poželjeli smo sačuvati i podijeliti ovo jedinstveno iskustvo. Kako su se ukrstili putevi dvoje izopćenika koji su postali jedno drugome ono što su trebali - obitelj? Njihovo putovanje zvuči poput moderne bajke. Naša se priča vrti oko Fanni, koje se vlastita obitelj odrekla i otjerala ju u dobi od šesnaest godina jer nije mogla prihvatiti procvat njezinog transrodnog identiteta. Suočila se s brojnim poteškoćama dok joj se putevi nisu susreli s Lacijem, žilavim i usamljenim beskućnikom koji živi na rubu budimpeštanske šume. Laci ju je primio i pružio joj utočište, vjerojatno vođen suosjećanjem i mogućnošću da stvori improviziranu obitelj i odgoji dijete. Ono što me doista zadivilo u priči Fanni i Lacija je kako su uspjeli stvoriti snažan odnos otac-kći u divljini, unatoč izazovnim okolnostima s kojima su se suočili. Biljke, mačke i divlje svinje koje se često pojavljuju u filmu žive u harmoniji sa živim bićima koje Orbanova vlada marginalizira i maltretira. Da li je povratak prirodi i iskonskim ljudskim potrebama za pripadanjem, ljubavlju i prihvaćanjem jedna od poruka želite poslati? Od početka smo koncentrirali priču na jednu lokaciju: Lacijevu kolibu i vrt koji je sam napravio. Ovo čarobno okruženje, izgrađeno od odbačenih predmeta, omogućilo nam je stvaranje bezvremenske atmosfere, poput bajke, i prikaz prekrasnih, ali izazovnih aspekata života u blizini prirode. Za mene, vizualni prikaz ove lokacije simbolizira Lacijevu i Fanninu čežnju da ponovno stvore elementarne životne strukture koje su nedostajale: dom, ljubav, druženje, obitelj i prihvaćanje. Tijekom godina snimanja svjedočili smo istinskom prihvaćanju starog beskućnika koji se nikada prije nije susreo s ovim problemima; to je došlo pravo iz njegova srca. Ovo, po meni, služi kao izvanredan primjer humanosti, nešto što vrijedi podijeliti. Ne mogu se oteti dojmu da ste u otkrivanje ove priče unijeli pregršt vlastitih emocija. Koliko vam znači što ste bajku koja je postojala i nestala pred vašim očima uspjeli zauvijek sačuvati na filmskoj traci? U šumi smo pronašli dva nevjerojatna nova prijatelja, iako su daleko od savršenih. Provođenje vremena s njima, čak i u njihovim najizazovnijim i emocionalno najintenzivnijim trenucima, dalo nam je tako puno. Stvarno mi nedostaju ti trenuci. Iako razumijem da je jedna od obaveza snimanja dokumentarnog filma sačuvati sadašnjost za vječnost, tijekom procesa snimanja nikada o tome nisam svjesno razmišljao. Sada, kada je ovaj svijet nestao, osjećam odgovornost što sam jedini u stanju predstaviti univerzum koji više ne postoji. Pretpostavljam da u današnjoj Mađarskoj nije bilo lako prikupiti financijska sredstva za Vaš film. Koliko su vam Avanpost i HBO Max nagrade koje ste prošle godine osvojili na Cinelink Rough Cut Boutique-u pomogle u zatvaranju financijske konstrukcije i koliko su djelovale motivirajuće? Od Mađarske nismo dobili nikakvu financijsku potporu. Iskreno, nismo ni pokušali tražiti financiranje iz nacionalnih kulturnih izvora zbog jake vladine kontrole i snažno ideologizirane potpore kulturi koja prevladava u zemlji. Obzirom na temu našeg filma koji istražuje živote beskućnika i bavi se pitanjima transrodnih osoba, vjerovali smo da su naše šanse da dobijemo potporu tanušne. Uz to smo donijeli svjesnu odluku da ne surađujemo s entitetima pod kontrolom vlade zbog njihove snažne propagande protiv beskućnika i LGBTQ zajednice. Kao snimatelj mogao sam snimati sam, tako da smo financijsku konstrukciju počeli graditi tek nešto prije faze postprodukcije. Rough Cut Boutique (DRCB) postao je naš spas. Bez radionice i priznanja koja smo dobili, uključujući nagrade HBO Max i Avanpost na Cinelinku, siguran sam da ne bismo uspjeli dovršiti film. Neophodna je bila i stručna pomoć koju smo tijekom radionice dobili od mentora i polaznika. Budući da smo godinama radili na ovom filmu u uskom krugu, sve povratne informacije koje smo dobili jako su nam značile. Marinela Domančić
A tale of hidden worlds and the magic of connection unfolds through the lens of Gergő Somogyvári, the director of "Fairy Garden."
How did you decide to make this film, how did you get to know the transgender teenager Fanni and the homeless Laci who live in a shack in the wilderness, far from the society that condemns them? Making a film on the topic of transgender issues was never on my radar. It all started with a different short film project that had a different focus and approach. Four years ago, a new law was passed in Hungary that criminalized homelessness and prohibited people from sleeping on the streets. In response, my social worker friend, Zsolt Pocsai, and I decided to create a quick and concise reportage to shed light on this pressing issue. During our fieldwork on the outskirts of Budapest, as we explored the suburban woods, we had an unforgettable moment when Fanni and Laci appeared, and the two contrasting characters sat down in front of us and started speaking next to their little hut. Within minutes of recording, we knew that their story had the potential to be something more profound and extensive. As a result, we ended up filming with them for three and a half years. The enchanting magic of their hidden world captivated us, and we felt privileged that they trusted us enough to share their private lives. It was a sometimes bizarre, yet friendly and humorous universe that opened up to us, and we felt compelled to preserve and share this unique experience. How did the paths of two outcasts cross so they became what they truly needed - family? Their journey sounds like a modern-day fairy tale. Our story revolves around Fanni, who was disowned and driven away by her own family at the age of sixteen due to their inability to accept her blooming transgender identity. She faced numerous hardships until she crossed paths with Laci, a tough and solitary homeless man living on the fringes of the Budapest forest. Laci took her in and provided shelter, likely driven by compassion and the opportunity to create a makeshift family and raise a child. What truly amazed me about Fanni and Laci's story was how they managed to forge a strong father-daughter relationship in the wilderness, despite the challenging circumstances they faced. The plants, cats and wild boars that appear in the film live in harmony with the living beings that Orbán's government marginalizes and mistreats. Is a return to nature and to the primal human need for belonging, love and acceptance one of the messages you want to send? From the very beginning, we had the concept of concentrating our story to a single location: Laci's self-made hut and garden. This magical setting, constructed from discarded items, allowed us to create a timeless, fairy-tale-like atmosphere and portray the beautiful yet challenging aspects of living close to nature. For me, the visual representation of this location symbolizes Laci and Fanni's longing to recreate the elemental life structures that were missing: a home, love, companionship, family, and acceptance. Throughout the years of filming, we witnessed genuine acceptance from an old homeless man who had never encountered these issues before; it came purely from his heart. This, to me, serves as a remarkable example of humanity, something worth sharing. I can't shake the impression that you brought a bunch of your own emotions into the discovery of this story. How much does it mean to you that you managed to forever preserve on film a fairy tale that existed and disappeared before your eyes? I can say that we found two incredible new friends in the woods, although they are far from perfect. Spending time with them, even during their most challenging and emotionally intense moments, gave a lot for us. I really miss those moments. While I understand that one of the obligations of documentary filmmaking is to preserve the present for eternity, during the filming process, I never consciously thought about it. Now that this world has vanished, I feel the responsibility of being the only one capable of presenting a universe that no longer exists. It was probably not easy to collect financial resources for your film in today's Hungary. How much did the Avanpost and HBO Max awards you won last year at Cinelink Rough Cut Boutique help you in closing the financial structure and how motivating were they? We did not receive any financial support from Hungary. Honestly, we did not even attempt to seek funding from national cultural sources due to the heavy government control and strong ideological-driven cultural support prevalent in the country. Given the subject matter of our film, which explores the lives of homeless individuals and addresses transgender issues, we believed that our chances of receiving support were very-very slim. Additionally, we made a conscious decision not to collaborate with government-controlled entities due to their strong propaganda against homeless people and the LGBTQ community. As a cinematographer, I was able to film on our own, so we only started building the financial structure shortly before the post-production phase. The Rough Cut Boutique (DRCB) became our saving grace. Without the workshop and the recognition we received, including the HBO Max and Avanpost awards at Cinelink, I am certain we would not have been able to complete the film. The professional assistance we received from the tutors and participants during the workshop was also essential. Having worked on this film within a close circle for many years, all the feedback we received meant a great deal to us. Marinela Domančić How did you decide to make this film, how did you get to know the transgender teenager Fanni and the homeless Laci who live in a shack in the wilderness, far from the society that condemns them? Making a film on the topic of transgender issues was never on my radar. It all started with a different short film project that had a different focus and approach. Four years ago, a new law was passed in Hungary that criminalized homelessness and prohibited people from sleeping on the streets. In response, my social worker friend, Zsolt Pocsai, and I decided to create a quick and concise reportage to shed light on this pressing issue. During our fieldwork on the outskirts of Budapest, as we explored the suburban woods, we had an unforgettable moment when Fanni and Laci appeared, and the two contrasting characters sat down in front of us and started speaking next to their little hut. Within minutes of recording, we knew that their story had the potential to be something more profound and extensive. As a result, we ended up filming with them for three and a half years. The enchanting magic of their hidden world captivated us, and we felt privileged that they trusted us enough to share their private lives. It was a sometimes bizarre, yet friendly and humorous universe that opened up to us, and we felt compelled to preserve and share this unique experience. How did the paths of two outcasts cross so they became what they truly needed - family? Their journey sounds like a modern-day fairy tale. Our story revolves around Fanni, who was disowned and driven away by her own family at the age of sixteen due to their inability to accept her blooming transgender identity. She faced numerous hardships until she crossed paths with Laci, a tough and solitary homeless man living on the fringes of the Budapest forest. Laci took her in and provided shelter, likely driven by compassion and the opportunity to create a makeshift family and raise a child. What truly amazed me about Fanni and Laci's story was how they managed to forge a strong father-daughter relationship in the wilderness, despite the challenging circumstances they faced. The plants, cats and wild boars that appear in the film live in harmony with the living beings that Orbán's government marginalizes and mistreats. Is a return to nature and to the primal human need for belonging, love and acceptance one of the messages you want to send? From the very beginning, we had the concept of concentrating our story to a single location: Laci's self-made hut and garden. This magical setting, constructed from discarded items, allowed us to create a timeless, fairy-tale-like atmosphere and portray the beautiful yet challenging aspects of living close to nature. For me, the visual representation of this location symbolizes Laci and Fanni's longing to recreate the elemental life structures that were missing: a home, love, companionship, family, and acceptance. Throughout the years of filming, we witnessed genuine acceptance from an old homeless man who had never encountered these issues before; it came purely from his heart. This, to me, serves as a remarkable example of humanity, something worth sharing. I can't shake the impression that you brought a bunch of your own emotions into the discovery of this story. How much does it mean to you that you managed to forever preserve on film a fairy tale that existed and disappeared before your eyes? I can say that we found two incredible new friends in the woods, although they are far from perfect. Spending time with them, even during their most challenging and emotionally intense moments, gave a lot for us. I really miss those moments. While I understand that one of the obligations of documentary filmmaking is to preserve the present for eternity, during the filming process, I never consciously thought about it. Now that this world has vanished, I feel the responsibility of being the only one capable of presenting a universe that no longer exists. It was probably not easy to collect financial resources for your film in today's Hungary. How much did the Avanpost and HBO Max awards you won last year at Cinelink Rough Cut Boutique help you in closing the financial structure and how motivating were they? We did not receive any financial support from Hungary. Honestly, we did not even attempt to seek funding from national cultural sources due to the heavy government control and strong ideological-driven cultural support prevalent in the country. Given the subject matter of our film, which explores the lives of homeless individuals and addresses transgender issues, we believed that our chances of receiving support were very-very slim. Additionally, we made a conscious decision not to collaborate with government-controlled entities due to their strong propaganda against homeless people and the LGBTQ community. As a cinematographer, I was able to film on our own, so we only started building the financial structure shortly before the post-production phase. The Rough Cut Boutique (DRCB) became our saving grace. Without the workshop and the recognition we received, including the HBO Max and Avanpost awards at Cinelink, I am certain we would not have been able to complete the film. The professional assistance we received from the tutors and participants during the workshop was also essential. Having worked on this film within a close circle for many years, all the feedback we received meant a great deal to us. Marinela Domančić
The magic of the hidden world
Uđite u zadivljujući svijet filma "Moj muž musliman", gdje Alexandra Lizeta Bărnuți i Daniel Bărnuținot nisu samo reditelji i producenti ovog dokumentarca koji tjera na razmišljanje, već i njegovi glavni protagonisti
Prostor za dijalog u obiteljima i kulturama
U dvostrukim ste ulogama u filmu, kao glavni protagonisti i kao redatelji i producenti. Koliko je teško biti spontan u takvoj situaciji? Koliko i koliko često su događaji morali biti inscenirani? Alexandra: Kad smo se upoznali, Daniel je već radio na projektu. Naravno, film je tada imao drugu ideju i smjer, ali to se mijenjalo skupa sa našim odnosom. Snimanje je bilo dio naše veze od samog početka. Kamera je sve vrijeme bila dio našeg okruženja, bila je komad dekora u našem domu i puno smo puta pritisnuli tipku za snimanje i zaboravili da zapravo snimamo. Od početka smo znali da za autentičan film moramo uključiti naše najintimnije trenutke i izazove, čak i neke naše rasprave i svađe, s kojima se svaki par može poistovjetiti. Zahvaljujući činjenici da smo snimali gotovo sve nismo morali ništa inscenirati. U isto vrijeme, kad smo zapravo krenuli s montiranjem i produkcijom dokumentarca, izazov je bio neočekivano težak: koje scene odabrati? Na koji način je film utjecao na budućnost vašeg braka i vaše ljubavi? Alexandra: Prošli smo kroz različite faze dok smo radili montažu i post produkciju. Ponekad smo se osjećali kao da je od pomoći, ponekad je imalo terapijski učinak to što smo vidjeli kako reagiramo u različitim situacijama, a ponekad se činilo kao da stvari ponovno oživljavamo umjesto da ih ostavimo u prošlosti. Nije bilo lako uvijek iznova gledati teške trenutke u našoj vezi, ali osim ovoga mislim da je i korisno i da iz toga možemo puno naučiti. Nadamo se da naš film može djelovati protiv predrasuda, stereotipa i otvoriti prostor za dijalog u obiteljima i kulturama. Prošle ste godine sudjelovali na Docu Rough Cut Boutique u okviru Dana CineLink industrije. Šta je to značilo za vas i koliko je pomoglo da završite film? Daniel: Jako smo sretni što smo imali takvu priliku. Ovo iskustvo nam je pomoglo da sagledamo film iz različitih perspektiva jer smo dobili povratne informacije od iskusnih stručnjaka za dokumentarni film iz različitih zemalja. Tijekom tri sesije ispolirali smo konačnu verziju. Za nas je Docu Rough Cut Boutique bio kao višnja na vrhu torte. Uz sva znanja koja smo stekli od stručnjaka, za nas, koji smo novi u ovoj industriji, od velike je važnosti bila prilika da upoznamo toliko profesionalaca i razumijemo dinamiku industrije u kojoj smo počeli raditi. Marinela Domančić
Space for dialogue in families and cultures
You are in dual roles in the film, as the main protagonists and as directors and producers. How difficult is it to be spontaneous in such a situation? How much and how often the events had to be staged? Alexandra: When we met, Daniel was already working on the project. Of course, the film then had a different idea and direction, but this evolved together with our relationship. So filming was a part of our relationship from the very beginning. The camera was a piece of our environment all the time, it was a piece of decor in our home and many times we pressed the record button and forgot that we were actually filming. We knew from the beginning that in order to make an authentic film, we need to include our most intimate moments and challenges, even some of our discussions and arguments, which any couple can relate with. We didn't have to stage anything, just because of the fact that we would record almost anything. At the same time, when we got into actually cutting and producing the documentary, the challenge was unexpectedly hard: which scenes to choose? In what way did the film affect the future of your marriage and your love? Alexandra: We've gone through different stages while doing the montage & post production. Sometimes we felt like it was helpful, sometimes it was like therapy seeing how we react in different situations, and sometimes it felt like bringing things to life again instead of leaving them in the past. It wasn't very easy watching again and again the difficult moments in our relationship, but besides this I think it's also useful and we can learn so much from it. We hope that our film can move a needle against preconceptions, stereotypes and open a space for dialogue in families and cultures. Last year you participated in the Doc Rough Cut Boutique as part of CineLink Industry Days. What did that mean to you and how much did it help you finish the film? Daniel: We are very happy that we had this opportunity. This experience helped us see the film from different perspectives, receiving feedback from experienced experts in documentary film, from different countries. During the three sessions we polished the final cut. For us, Docu Rough Cut Boutique was like the cherry on the top of the cake. Besides all the knowledge we acquired from experts, for us it was of major importance, as newcomers in this industry, the opportunity to meet so many professionals and understand the dynamic of this industry that we're starting in. Marinela Domančić
Enter the captivating world of the movie "My Muslim Husband", where Alexandra Lizeta Bărnuți and Daniel Bărnuținot are not only the directors and producers of the thought-provoking documentary, but also its main protagonists.
Druga sezona serije nastavlja priču o ljubavi, promašenim životima, razočaranju, otrežnjenju i pokajanju, o epidemiji razvoda, usamljenosti savremenog čovjeka i pokušaju da se uhvati makar djelić proćerdane sreće. Nakon što su doživjeli krah, Vesna i Uroš se razvode. Putevi im se razilaze i oni započinju nove priče. Taman kad su pomislili da ulaze u mirnu luku, život će ih demantovati. Počinje bura kakvu ni sanjali The second season of THE ABCs OF LIFE continues a story of love, failed lives, disappointments, recovery, and repentance; a story about a divorce epidemic and the loneliness of the common people who struggle to hang onto their sliver of gambled-away good fortune. After their marriage has crashed, Vesna and Uroš are divorcing. Their paths and their life stories diverge. Just as they think they have sailed into the calmer seas, life proves them wrong. They are about to be hit by a storm the likes of which they could never have imagined.
BUY TICKET
AZBUKA NAŠEG ŽIVOTA / The ABCs of Life Serbia, 2023, 101 min. Režija / Kreator / Director / Creator: Jelena Bajić Jočić Cast: Aleksandra Janković, Anastasia Mandić, Anđelka Prpić, Đorđe Mišina, Isidora Simijonović, Jadran Malkovich, Jelena Moore, Miona Marković, Radivoje Bukvić
UNUTRA / INSIDE Greece, Germany, Belgium, 2023, 105 min. Režija / Director: Vasilis Katsoupis Uloge / Cast: Willem Dafoe, Gene Bervoets, Eliza Stuyck
U potrazi za dragocjenim umjetničkim djelima, kradljivac umjetnina Nemo upada u jedan luksuzni potkrovni stan. Odmah potom sigurnosni sistem isključuje sve u stanu. A zatim se pokvari. Nemo ostaje zaključan u stanu. Na početku se nada dolasku svoga partnera u krađi, a potom dolasku zaštitara ili policije. Ili vlasnika stana. Ali niko ne dolazi. Nakon toga se moli i nada dolasku čistačice. Sluškinje. Bilo koga. Ali niko ne dolazi. Dani čekanja se pretvaraju u sedmice, a potom i mjesece. Nemo mora iskoristiti svu svoju prepredenost i inventivnost da bi preživio. Nemo, an art thief, breaks into a collector’s penthouse apartment hunting for valuable works of art. As he enters, the security system locks everything down. Then, it malfunctions. Nemo is locked in. At first, he expects his partner-in-crime to arrive, then security guards or the police. Or the owner. But no one comes. He hopes and prays that a cleaning lady will come. A servant. Anyone. But no one comes. Days stretch out into weeks and months. Now, he must use all of his cunning and invention to survive.
U FOKUSU / IN FOCUS
AVANT PREMIERE SERIES
OPEN AIR
KInoscope
Kada kuću ne osjećate kao dom, lutanje vam postaje rutina. Vrijeme, mjesto i emocije implodiraju, Lisabon i Bangkok se miješaju. Prošlost, sadašnjost ili možda budućnost prepliću se u priči koja počinje kada L upozna K. When home stops feeling like home, wandering becomes routine. Time, space, and emotions implode, blurring Lisbon with Bangkok. Past, present, or perhaps future intertwine in a story that begins when L meets K.
KAJMAK / KAYMAK North Macedonia, Denmark, Netherlands, Croatia, 2022, 106 min. Režija / Director: Milcho Manchevski Uloge / Cast: Sara Klimoska, Kamka Tocinovski, Aleksandar Mikic, Simona Spirovska, Ana Stojanovska, Filip Trajkovikj
Dva para upadaju u zečiju rupu nekonvencionalnih erotskih odnosa, poštovani na početku, a sretni na kraju. U okviru priče o vječitoj potrazi za ljubavlju, KAJMAK se bavi i težim društvenim temama – surogat roditeljstvom, nevjerom, ulogom žene u porodici i društvu, trgovinom ljudima, seksualnom slobodom. Two couples go down the rabbit hole of unconventional erotic relationships, respectable at the beginning, happy at the end. Underneath its exploration of the eternal search for love, KAYMAK tackles darker social issues – surrogate parenting, infidelity, the role of women in family and society, human trafficking, and sexual freedom.
BAAN Portugal, 2023, 101 min. Režija / Director: Leonor Teles Uloge / Cast: Carolina Miragaia, Meghna Lall